Radno vrijeme ribarnice RADNIM DANOM I NEDJELJOM je slijedeće:
od 06.00 do 13:00 sati
Radno vrijeme BLAGDANIMA je slijedeće:
- Ribarnica ne radi 1. siječnja (Nova Godina), 25. prosinca (Božić) i na Uskrs
- Za sve ostale blagdane ribarnica radi kao i radnim danom
Po potrebi Uprava Društva može odlukom promijeniti radno vrijeme.
Trenutno se primjenjuju posebni ograničeni uvjeti rada ribarnice sukladno naputcima Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske.
Poslijepodnevna prodaja trenutno nije moguća, a nedjeljom, praznikom i blagdanima ribarnica ne radi osim za one djelatnosti koje se Odlukom nacionalnog stožera izuzimaju iz zabrane rada.
Crtice iz povijesti
Popis iz 1789. godine među javnim zgradama ne spominje posebice ribarnicu, već samo donosi da se sred temelja starog Zdravstvenog ureda nalazila kamena ploča s postoljem na kojoj se prodavala riba. Ribarnica se, u srednjem vijeku, vjerojatno, nalazila na jugoistočnom rubnom dijelu trogirskog predgrađa Pasike, prema obali u blizini crkve Sv. Dominika, gdje je postojao trijem – loža, no ne zna se kako je izgledala. Tu je danas slobodni prostor zapadno od školske zgrade (danas OŠ „Petar Berislavić“), na čijem se sjevernom rubu nalazi zgrada na kojoj se u prizemlju vide ostaci trijema s lukovima. Ribarnica se spominje u reviziji dobara obitelji Lucić iz 1305. godine. Trg ribarnice spominje se u raznim raspravama iz 13. stoljeća.
U 14. stoljeću riba se prodavala i na drugim mjestima kako je to bilo regulirano Statutom (Druga knjiga statutarnih odredbi o zločinima, čl-42. – O kažnjavanju ribara i o načinu prodavanja ribe: „…. Isto tako (naređujemo) da nitko ne prodaje ribu drugdje osim u trogirskoj luci i to kod samostana Braće propovjednika pa do mosta kojim se ide na otok Čiovo ili (pak) na trogirskom trgu….“.
O postojanju ribarnice govori još jedna odredba Statuta grada Trogira iz 1322. godine (Prva knjiga statutarnih odredbi) – O načinu (prodaje) u ribarnici i o plaćanju daće: „Određujemo da ribari i građani i oni što stanuju u Trogiru moraju ubuduće platiti komuni šesti dio od (donesene) ribe, a stranci moraju komuni plaćati osmi dio: Ribari, trogirski građani i oni što stanuju u Trogiru, budu li prodavali ribu drugdje, na bilo kojem mjestu, a ne u Trogiru, dužni su platiti odnosno dati navedeni šesti dio ribe ili novca za vrijednost te ribe sljedećeg dna kada brodom pristanu u Trogir pod prijetnjom dvostruko veće kazne, a polovica kazne neka pripadne komuni, a druga polovica zakupniku daće od prodaje ribe. A zakupnik ubiranja daće od prodaje ribe ne smije od ribara tražiti svoj dio, prije nego li se riba proda. Ako bi ribari željeli prodati svu ribu, tada zakupnik mora dobiti svoj dio u novcu. Međutim, ako bi mu ribari htjeli dati njegov dio u ribi, tada ga taj zakupnik smije uzeti, pa onda kad svoj dio dobije u ribi, dužan ga je prodati po ovim pravilima. Zakupnik daće za svoj dio ribe i bilo tko drugi kome će pripasti dio od broda, ili lađice ili mreže, ili na drugi način te svi ribari iz Trogira i građani i stranci, dužni su i moraju svu ribu iz svog dijela svježu u cijelosti prodati istoga dana kada s ribom pristanu u trogirsku luku i dužni su tu ribu potpuno rasprodati istoga dana kada dođu u Trogir. A onoga dana kada se riba donese u luku, dužni su i moraju je, prije nego je počnu prodavati, iskrcati na mjesto gdje se riba smije prodavati, a nakon toga neka je prodaju. A prodavatelji ribe moraju stajati na nogama, a ne sjediti i ništa ne smiju imati na glavi. I sve to neka vrijedi dok stoje kod ribe koju prodaju i dok su uz ribu radi prodaje. Ako tko postupi drukčije u nečemu od onog što je prije rečeno, neka plati trogirskoj komuni kao globu 30 malih mletačkih solida za svaku ribu i za svaki put i neka mu se oduzme riba. I svatko može prijaviti i neka dobije polovicu globe i neka se vjeruje zakletvi prijavitelja ako je čovjek na dobru glasu, a ime prijavitelja mora se držati u tajnosti…“
Riba se kasnije, do u naše doba, prodavala u maloj loži na obali uz južne zidine uz Morska vrata. Od kada se riba prodavala u maloj loži na obali nije poznato, ali ovaj prostor prvotno se, najvjerojatnije koristio za ured carinarnice. Prema tradiciji, loža je služila kao zaklonište onima koji su stizali u grad nakon zatvaranja gradskih vrata, ali i kao zaklonište od dnevne žege ili pak kiše.
Izvor: Dr.sc. Danka Radić: „Trogirska luka – Luke istočnog Jadrana“
(Zbornik Pomorskog muzeja Orebić, Orebić 2006.)
Izvan zidina bila je jedino manja loža koja je prema tradiciji služila za sklonište zakašnjelim putnicima, budući se grad opkoljen zidinama navečer zatvarao, gradska vrata su se zaključava. Po odredbi Statuta grada Trogira (iz 1322. g.) na obali, u luci, prodavala se riba na prostoru od Samostana Sv. Nikole do Čiovskog mosta.
Riba se prodavala isključivo svježa i to istog dana. Ostatak se mogao odnijeti kući i nije se mogao dati drugome posoliti ili pohraniti, morao je to učiniti sam vlasnik. Po pristanku u luku riba bi se odmah iskrcavala na prodajno mjesto, a prodavatelji ribe morali bi stajati na nogama bez ičega na glavi. Čitajući stoga, odredbe Statuta, uočljivo je kako se riba u ovome gradu prodavala uvijek gotovo na istom mjestu po sličnim, čak strožim uvjetima nego li danas.
Izvor: Dr.sc. Fani Celio Cega: „Trogirska riva kroz stoljeća
(Vijenac 141/142, 29.7. 1999.)